Kad nam je broj knjiga prerastao prostor, shvatili smo da problem nije količina nego nedostatak jasnog sustava. Cilj nam nije bio “savršena” polica, nego biblioteka u kojoj brzo nalazimo naslov i znamo što već imamo. Ovaj pristup vodili smo kao mali projekt u kući, s dogovorenim pravilima za sve članove.
Prvo smo napravili brzu inventuru: što je na policama, što je u kutijama i što je posuđeno. Nismo odmah unosili sve u aplikacije, nego smo knjige grupirali na pod prema velikim vrstama: beletristika, publicistika, dječje, priručnici, časopisi. Time smo dobili realnu sliku prostora i “kritičnih točaka” gdje se knjige najčešće gomilaju.
Zatim smo definirali zone u stanu, jer jedna polica ne mora nositi cijeli sustav. U dnevnom boravku ostavili smo ono što najčešće čitamo i što posuđujemo gostima, a u spavaćoj sobi knjige za mirnije, sporije čitanje. Dječje i mlade naslove smjestili smo niže, uz pravilo da dijete samo može vratiti knjigu na mjesto.
Za povijesne romane odlučili smo se za hibridni kriterij: prvo jezik, zatim razdoblje ili tema. Tako smo u istoj zoni zadržali kontinuitet (npr. srednji vijek ili 20. stoljeće), ali smo olakšali pretraživanje kad tražimo “nešto slično” već pročitanom. Na kraju te police ostavili smo mjesto za naslove “za istražiti”, kako bi preporuke imale vidljiv dom.
Popularnu psihologiju i srodnu publicistiku nismo slagali strogo po abecedi, nego po pitanju koje rješava: odnosi, navike, produktivnost, roditeljstvo. U praksi nam to štedi vrijeme jer obično tražimo temu, ne autora. Na policu smo dodali jedan red “oprezno s kupnjom” gdje stoje knjige koje tek trebamo procijeniti prije trajnog mjesta.
Klasike svjetske književnosti izdvojili smo kao svoju cjelinu, ali uz jasno pravilo: klasici koje često posuđujemo idu na pristupačniju visinu. Uz njih smo dodali kartice s kratkim podsjetnicima (npr. prijevod, izdanje, godinu), jer u klasicima često imamo više verzija istog djela. Time smo izbjegli dvostruke kupnje i lakše uspoređujemo izdanja.
Suvremene hrvatske romane organizirali smo tako da pratimo vlastiti tijek čitanja: “pročitano”, “uskoro”, “za kasnije”. To je različito od knjižničnih katalogâ, ali nama funkcionira jer policu koristimo kao plan čitanja. Kad jedan naslov prebacimo u “pročitano”, bilježimo jednu rečenicu dojma na papiriću koji ostaje u knjizi.
Za vodič kroz publicistiku (eseji, reportaže, biografije) uveli smo jednostavne oznake na naljepnicama u boji. Jedna boja znači “lako za posudbu”, druga “često referenciramo”, a treća “osjetljivo izdanje”. Ne skrivamo oznake; cilj je da svatko u kući odmah zna kako s knjigom postupati i gdje je vratiti.